Kada roditelji prenose svoje traume na djecu: Kako "vlasnički" pristup guši djetetovu slobodu

Umjesto da budu podrška i ohrabrenje, takvi roditelji često tretiraju djecu kao svoju imovinu, nametajući im svoje želje i kontrolu.

Posebno se to može vidjeti u trenucima važnih životnih prekretnica, poput ženidbe sina.

U tim trenucima, roditelji, najčešće majke, osjećaju strah od gubitka djeteta i pokušavaju da kontrolišu sve, od izbora partnerke do detalja vjenčanja. To dijete može učiniti zarobljenim, opterećenim očekivanjima i pritiskom, što često vodi do sukoba i narušenih porodičnih odnosa.

Neriješene lične traume

Ovakvo ponašanje najčešće proizlazi iz bolnih iskustava roditelja iz njihove prošlosti, koja nisu riješena.

Ti neizlječeni strahovi se prenose kroz kontrolu i posesivnost, a dijete nosi teret neispunjenih očekivanja.

Posljedice za dijete mogu biti ozbiljne

Od smanjenog samopouzdanja i emocionalne nesigurnosti, do poteškoća u kasnijim vezama i problemima s postavljanjem granica. Djeca često ponavljaju iste obrasce u svojim odnosima ako ciklus trauma nije prekinut.

Važno je da roditelji osvijeste ove obrasce i rade na svojim traumama, tražeći podršku i stručnu pomoć ako je potrebno.

Djetetu treba pružiti slobodu da bira svoj put, da bude podržano, a ne kontrolisano.

Roditeljstvo nije pitanje vlasništva, već ljubavi i podrške koja dopušta djetetu da postane samostalna i sretna osoba.