Zamislite da se jasno sjećate događaja iz djetinjstva: izgubili ste omiljenu igračku u parku, sjećate se čak i boje ljuljačke, suza na obrazima, glasa roditelja koji vas tješi... Ali, kada to spomenete roditeljima, oni vas zbunjeno gledaju – to se nikada nije dogodilo. Ko je u pravu?
U ovakvim situacijama na scenu stupa sindrom lažnog sjećanja — fascinantna, ali i zbunjujuća pojava kada mozak "kreira" sjećanja na događaje koji se nikada nisu desili, ili ih iskrivljuje do neprepoznatljivosti.
Šta su lažna sjećanja?
Lažno sjećanje je psihološki fenomen u kojem osoba čvrsto vjeruje da se određeni događaj desio, iako u stvarnosti nije. Za razliku od običnog zaboravljanja ili konfuzije, ovdje osoba često ima osjećaj sigurnosti u svoje sjećanje, može opisivati detalje, emocije i okolnosti.
Ono što je posebno zanimljivo jeste da su ovim fenomenom podložni svi ljudi, ne samo oni koji imaju psihičke ili neurološke poteškoće. Naša sjećanja nisu fotografske reprodukcije, već rekonstrukcije – svaki put kad se prisjećamo, mozak "prepričava" priču i nerijetko unosi izmjene.
Naučne osnove: kako i zašto nastaju lažna sjećanja?
Brojna istraživanja iz oblasti kognitivne psihologije pokazala su koliko su naša sjećanja ranjiva na sugestije i dezinformacije. Jedna od najpoznatijih naučnica na ovom polju je Elizabeth Loftus, profesorica psihologije na University of California, Irvine, koja je kroz eksperimente dokazala koliko lako možemo „usaditi“ lažno sjećanje.
U jednom od njenih najpoznatijih eksperimenata, ispitanicima je sugerisano da su se kao djeca izgubili u tržnom centru. Nakon nekoliko ponavljanja priče, mnogi su počeli stvarati „svoje“ detalje tog događaja, iako im se to nikada nije dogodilo.
Neurološki gledano, kada analiziramo lažna i stvarna sjećanja pomoću funkcionalne magnetne rezonance (fMRI), aktiviraju se gotovo iste regije mozga: hipokampus, amigdala i prefrontalni korteks. To objašnjava zašto lažna sjećanja mogu biti izuzetno uvjerljiva – naš mozak ne razlikuje uvijek dobro izvor informacija.
Lažna sjećanja u svakodnevnom životu
Svi smo mi barem jednom bili sigurni u neku "uspomenu" koja se, ispostavilo se, nije desila i to naprimjer:
- Vjerujemo da smo sreli poznatu osobu na ulici.
- Sjećamo se nepostojeće scene iz djetinjstva.
- Prisjećamo se izmišljenih detalja s odmora, proslava ili promašenih datuma.
- Čak je i takozvani Mandela efekat (kolektivno lažno sjećanje velikog broja ljudi na istu nepostojeću činjenicu) oblik masovne verzije ovog sindroma. Ime je dobio jer su mnogi ljudi tvrdili da je Nelson Mandela umro u zatvoru 1980-ih, iako je umro 2013. godine.
Posljedice i ozbiljne implikacije
Iako zvuči bezazleno, sindrom lažnog sjećanja ima značajne posljedice, posebno u:
- pravosuđu – gdje svjedočenja često presudno zavise od sjećanja svjedoka;
mentalnom zdravlju – kod osoba s PTSP-om, depresijom i traumom, gdje mozak ponekad "nadopunjuje" sjećanja, pojačavajući negativne slike; - porodičnim odnosima – kada dolazi do sukoba zbog različitih verzija istih događaja.
Možemo li se zaštititi?
Potpuno eliminisati lažna sjećanja je gotovo nemoguće, jer su ona dio načina na koji naš mozak funkcioniše. Međutim, možemo biti oprezniji:
- provjeravati informacije,
- izbjegavati oslanjanje na "pričali su mi" bez dodatnih izvora,
- razvijati kritičko razmišljanje.
Naučnici ističu da su sjećanja fleksibilna upravo zato da bi mozak mogao integrisati nove informacije, ali to ponekad dolazi uz cijenu tačnosti.
Naša sjećanja nisu savršena zrcala prošlosti, već fragilne i promjenjive konstrukcije. Sindrom lažnog sjećanja nas podsjeća da budemo skromniji prema sopstvenim uvjerenjima i tolerantniji prema tuđim „verzijama“ događaja. Jer, kako kaže stara izreka:
"Ne pamtimo stvari onakve kakve su bile, nego onakve kakvi smo mi bili kada smo ih doživjeli."
Još uvijek ne osjećate mirise nakon COVID-a? Ova tehnika daje rezultate
Tuđi glas vas zaista može izliječiti
Važe kao zdrave namirnice, a potajno debljaju
