Iako takve situacije često izazivaju zabrinutost, u većini slučajeva riječ je o prolaznoj fazi razvoja koja ne ukazuje na ozbiljan zdravstveni problem.
Razlozi za smanjen apetit kod djece mogu biti vrlo različiti i često zavise od uzrasta. Kod najmlađih, promjene u ishrani, nicanje zuba ili razvojne faze mogu privremeno uticati na interes za hranom. Kod starije djece, odbijanje hrane ponekad je način da pokažu samostalnost i testiraju granice.
Jedan od najčešćih obrazaca jeste izbirljivost u ishrani, kada dijete prihvata samo određene namirnice, dok druge uporno odbija. U toj fazi često se izbjegava povrće ili nova hrana, a preferiraju se poznati i “sigurni” ukusi.
Na apetit mogu uticati i emocionalni faktori. Promjene u svakodnevici, polazak u vrtić ili školu, kao i stresne situacije u porodici, mogu se odraziti na odnos djeteta prema hrani. U nekim slučajevima, odbijanje obroka može biti i reakcija na osjećaj nesigurnosti ili promjene rutine.
Rjeđe, uzrok može biti povezan i sa zdravstvenim stanjima poput probavnih smetnji ili intolerancija na određene namirnice, zbog čega je u takvim situacijama važno obratiti pažnju i po potrebi potražiti savjet stručnjaka.
Stručnjaci savjetuju da roditelji zadrže strpljiv i smiren pristup, jer pritisak ili prisiljavanje na jelo često imaju suprotan efekat. Umjesto toga, preporučuje se opuštena atmosfera tokom obroka, bez nervoze i konflikta.
Korisno je uspostaviti redovan ritam obroka, jer djeca tako lakše razvijaju osjećaj gladi i rutinu. Takođe, važno je nuditi raznovrsnu hranu bez forsiranja, jer djeca često trebaju više pokušaja prije nego što prihvate nove ukuse.
Dobar način da se poveća interes za hranu jeste uključivanje djeteta u pripremu obroka, jer aktivno učešće može povećati znatiželju i spremnost da probaju ono što su sami pomogli pripremiti.
U konačnici, ako dijete normalno napreduje, ima dovoljno energije i nema izraženih zdravstvenih problema, povremeno odbijanje hrane najčešće nije razlog za brigu. Ipak, u slučaju naglih promjena u apetitu ili gubitka težine, preporučuje se konsultacija s pedijatrom.
Ovakve faze, iako iscrpljujuće za roditelje, u većini slučajeva prolaze same od sebe i dio su prirodnog razvoja djeteta.