Neurolingvističko programiranje (NLP) ima svoje porijeklo u 1970-ima, zahvaljujući Richardu Bandleru i Johngu Grinderu.
Autorito tvrde da je povezanost između tjelesnih procesa (“neuro”), jezika (“lingvističko”) i naučenih obrazaca ponašanja (“programiranje”) takva da se mijenjanjem jezika i komunikacije može transformisati ponašanje i razmišljanje osobe.
Popularnost, ali i kritike
Iako je NLP stekao popularnost kroz seminare, treninzi i samopomoć, naučna zajednica ga mahom smatra pseudonaukom. Kritike se temelje na sljedećem:
Nedostatak naučne potvrde – sistematski pregledi, uključujući i onaj časopisa British Journal of General Practice (2012), nisu pronašli dovoljno dokaza da NLP zaista pomaže u liječenju stanja poput anksioznosti, depresije, poremećaja u učenju i drugih zdravstvenih problema.
Metodološki nedostaci – većina studija o NLP-u ima slab naučni kvalitet, bez kontrolnih grupa, malog uzorka ispitanika i nedosljedne definicije samog NLP-a.
Lažno predstavljanje – tvrdnje da se kroz NLP mogu brzo eliminisati fobije, alergije ili čak promijeniti vid su neosnovane i ne podržavaju ih pouzdani naučni dokazi.
Etika i regulacija
Nedostatak standardizacije i regulacije omogućava svakome da se nazove "praktičarom NLP-a", bez potrebne stručnosti ili odgovornosti. To otvara prostor za manipulaciju, posebno u oblastima prodaje, marketinga i samopomoći.
Iako NLP možda nudi zanimljive ideje o komunikaciji i ponašanju, nema čvrste naučne osnove koja bi podržala njegove tvrdnje. Većina stručnjaka savjetuje oprez, preporučujući oslonac na terapije koje su dokazane i priznate, poput kognitivno-bihevioralne terapije (KBT), umjesto metoda bez pouzdane naučne potvrde.
Opasne ljetne vrućine: Kako zaštititi starije osobe od toplotnog udara?
Brzi fit sa Adisom Šatorom: Pet jednostavnih vježbi za ravan stomak
