Djeca upijaju više nego što mislimo: Šta im poručujemo kad smo pod stresom?

I kada se o njemu ne govori naglas, djeca ga primjećuju kroz ton glasa, nervozu, umor i promjene u ponašanju.

Dugotrajna napetost u kući može kod djeteta stvoriti osjećaj nesigurnosti, pa se ono povlači, postaje osjetljivije, razdražljivo ili previše zahtjevno.

Djeca ne razumiju uvijek šta se tačno dešava, ali osjećaju promjenu atmosfere. Kada su roditelji stalno pod pritiskom, često imaju manje strpljenja i teže ostaju emocionalno dostupni. Kratke reakcije, uzdasi i prebrzi odgovori mogu kod djeteta izazvati zbunjenost ili osjećaj krivice.

Roditelji su prvi model ponašanja

Način na koji odrasli rješavaju stres djeci služi kao primjer. Ako dijete vidi da se problemi rješavaju smireno i razgovorom, lakše će razviti vlastite zdrave obrasce suočavanja s emocijama. Suprotno tome, stalna napetost može ga naučiti da su briga i nervoza “normalno stanje”.

Zato briga o sebi nije luksuz, nego odgovornost. Kratka šetnja, razgovor s bliskom osobom, vrijeme bez telefona ili jednostavne vježbe disanja mogu napraviti veliku razliku.

Manje pritiska, više bliskosti

Podjela obaveza u porodici i realna očekivanja smanjuju osjećaj preopterećenosti. Nije potrebno biti savršen roditelj – djeci je važnija prisutnost nego perfekcija.

Posebno je dragocjeno vrijeme provedeno zajedno, bez žurbe. Igra, zajedničko spremanje večere ili večernji razgovor prije spavanja jačaju osjećaj sigurnosti i povezanosti.

Razgovor kao zaštita

Djeci treba dati prostor da izraze ono što osjećaju. Kada ih slušamo bez prekidanja i umanjivanja njihovih emocija, učimo ih da su njihovi osjećaji važni.

Ako roditeljski stres postane preintenzivan i dugotrajan, traženje podrške je znak zrelosti, a ne slabosti. Stabilno i smireno okruženje najbolji je temelj za zdrav dječiji razvoj.

Jer djeca možda ne razumiju sve što se dešava – ali itekako osjećaju.