Ta granica često nije jasna, ali stručnjaci ističu da djeca ne razvijaju samopouzdanje sama od sebe – ona ga uče kroz vođene primjere i podršku odraslih.
Dječja psihologinja Jaimie Bloch naglašava da su djeca koja se povlače, teško izražavaju svoje potrebe ili izbjegavaju sukobe češće meta vršnjačkog pritiska.
Upravo zato je važno da im se ponude konkretni alati za snalaženje u svakodnevnim socijalnim situacijama.
Umjesto dugih objašnjenja, Bloch savjetuje učenje kratkih, jasnih rečenica koje djeca mogu koristiti kada se osjećaju neugodno ili povrijeđeno. Te poruke nisu agresivne, ali jasno postavljaju granice i šalju poruku samopoštovanja.
Primjeri takvih rečenica uključuju:
„Sada sam ja na redu, poslije možeš ti.“
„Ne sviđa mi se kako mi se obraćaš.“
„Ti odlučuješ o sebi, a ja o sebi.“
„Izabrat ću nekog drugog za igru.“
„Pozvat ću odraslu osobu da nam pomogne.“
Poenta nije u konfrontaciji, već u asertivnosti – sposobnosti da dijete izrazi svoje potrebe bez straha i bez vrijeđanja drugih. Ta vještina se ne podrazumijeva i ne dolazi spontano, već se razvija vježbom i sigurnim okruženjem.
Roditelji u tom procesu imaju ključnu ulogu.
Kada dijete kod kuće može slobodno reći šta mu smeta, postaviti granice i biti saslušano bez ismijavanja ili umanjivanja osjećaja, veća je vjerovatnoća da će isto ponašanje prenijeti i izvan doma.
Razvijanje asertivnosti nije brz proces, ali je jedan od najvažnijih temelja mentalnog zdravlja.
Djeca koja nauče kako da se izraze, kasnije lakše grade odnose, nose se s konfliktima i štite vlastite granice – mirno, jasno i s poštovanjem.