Kad veza s "maminim sinom" pukne: Šta ostaje poslije ljubavi s edipovcem?

Ako ste ikada voljeli muškarca koji je u svemu pitao mamu – od boje peškira do toga gdje ćete za vikend – znate koliko takva ljubav zna boljeti.

Veza s edipovcem, kako se često popularno naziva taj oblik odnosa između majke i sina, nije samo izazov. Ona je borba u kojoj ste unaprijed osuđeni na gubitak, jer u toj vezi vi nikada niste glavni lik. Vi ste sporedna uloga u scenariju koji je davno napisan između majke i sina. I ma koliko da ste snažni, tolerantni i puni razumijevanja – u nekom trenutku prestajete disati.

Početak zna biti čaroban

Na početku sve djeluje savršeno. On je pažljiv, nježan, brižan. I ne, nije problem što voli svoju majku. Problem nastaje kada počneš osjećati da se tvoja riječ ne računa, da je njen glas snažniji od tvog, da on ne donosi odluke sam – već se samo prenose one koje je majka već "mudro" odobrila.

Nekad to ide i u sitnicama: ako se posvađate, on prvo njoj javi. Ako planirate ljetovanje, ona već zna kad idete i gdje, prije nego što si ti uopće bila uključena u plan. A nekad je i gore – ona dolazi bez najave, zove ga po deset puta dnevno, i komentariše svaki tvoj potez kao da joj sirovina za snahu.

Granice koje nikad nisu postavljene

Suštinski problem s muškarcem koji je ostao u sjeni svoje majke jeste to što nije emocionalno odvojen. On nije naučio da kaže „ne“ ženi koja ga je odgojila – čak i kada to „ne“ treba reći u ime svog braka, veze ili unutrašnjeg mira. A žena koja s njim dijeli život tada više nije partner – već protivnik.

Ti pokušavaš biti razumna. Pokušavaš razumjeti njihovu bliskost, njihovu povezanost, sve ono što ona „zna najbolje“. Međutim, s vremenom shvatiš da si zanemarena, iscrpljena i usamljena – pored čovjeka koji te navodno voli.

Kada odeš – shvatiš

Kad veza s edipovcem pukne, ne puca ona naglo. To nije eksplozija. To je tiho, polako gušenje. To je kad više ne možeš opravdavati njegove postupke. Kad te više ne zanima što će njegova majka reći. I kad prvi put osjetiš olakšanje jer si otišla, a ne tugu jer si izgubila.

Tada shvatiš da nisi bila slaba, već da si dugo nosila nešto što nije tvoje da nosiš. Nisi bila posesivna – samo si tražila osnovno pravo da budeš voljena žena, a ne neželjena treća u tuđem odnosu.

Nakon svega – vraćaš sebe sebi

Nakon takve veze, treba vremena. Da ozdraviš. Da se podsjetiš ko si bila prije nego što si počela prilagođavati svaki svoj korak „da se ne bi zamjerila“. Ali jedno je sigurno – postaješ jača. Naučiš cijeniti muškarce koji znaju postaviti granice. Koji imaju kičmu. Koji te biraju svaki dan – a ne svaki put kad majka zašuti.

Jer ljubav ne bi trebala biti borba za pažnju. A ti nikad ne bi trebala dokazivati da si dovoljno dobra.